preskoči na sadržaj

Osnovna škola Ivane Brlić Mažuranić Koška

Login
Tražilica
Kalendar
« Ožujak 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

E-Dnevnik

Priloženi dokumenti:
Privola.docx

 

 

Projekti

   

Priloženi dokumenti:
Kratak opis projekta 22-23.pdf

 

 

Priloženi dokumenti:
Kratak opis projekta.docx

Brojač posjeta
Ispis statistike od 3. 4. 2013.

Ukupno: 259004
Ovaj mjesec: 1776
Korisne stranice

  

 

Prijevoz učenika

 

A tjedan

Ledenik

06:45

Andrijevac

06:50

Branimirovac

06:55

Lug Subotički

06:55

Topoline

07:10

Normanci

07:10

Niza

07:45

 

B tjedan

Topoline

06:50

Normanci

06:50

Ledenik

07:05

Andrijevac

07:10

Branimirovac

07:15

Lug Subotički

07:15

Niza

07:45

Školska knjižnica

Glazbena slušaonica

Glazbena riznica

Arhiva

Časopisi

Citati Ivane Brlić Mažuranić
"Kad si sretan, i sunce za tobom žuri."
 
"Moja su književna djela malobrojna, a sadržajem i obujmom skromna – moj vanjski svijet pak protekao je mimo, ne izlazeći gotovo nikad iz moje prve i druge obitelji."
 
"Kadje počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila. običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedamput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?"
 
"Najjači upliv na moju osjetljivu dječju dušu vršila je okolina. Prvi svjesni osjećaj koji je u roditeljskoj kući u meni nastao, bila je ljubav za hrvatsku domovinu... Preselivši moji roditelji g. 1882. konačno u Zagreb, povećao se još dojam (i svi ostali dojmovi roditeljskog doma) svakidanjim boravkom u kući moga djeda, pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Dakako da se spominjem kako sam i prije (u mojoj 4. i 5. godini) s roditeljima posjetila djeda u Banskim dvorima na Markovu trgu. Premda je život u banskoj palači donosio mnogo toga što je uvelike zaokupljalo interes tako malog djeteta, to se ipak već iz te dobi jasno i osobito izrazito sjećam osobe djedove. No pravi njegov utjecaj na mene počeo je dakako tek u doba o kom hoću da govorim, u doba našeg preseljenja u Zagreb. U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica tako da bi stolu pribivalo uvijek 15-18 osoba. Stolu je predsjedao djed sam, razgovore je vodio on, a njegova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće – strogi patrijahalni duh činio je svako zbliženje s djedom nemogućim. Ipak sam za ovo četiri godine (od 12. – 16. godine) što sam pribivala njegovu stolu, razvila pod dojmom njegove velike pojave sve svoje biće kakvo je sada. Svaka njegova riječ, svaka rasprava (u rasprave se rado upuštao i nije dao da predmet padne dok ne bi iscrpljen bio) bila je uzvišena umom, a još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti etičkih nazora kojom kano da je taj silni starac prožimao svu okolinu svoju, sav dom svoj, sve koljeno svoje"
 
preskoči na navigaciju